Poreske kontrole su redovan dio poslovnog okruženja i u pravilu se fokusiraju na određene oblasti poslovanja u kojima se najčešće javljaju nedoumice u vezi sa potrebnom dokumentacijom ili poreskim tretmanom pojedinih troškova.

U praksi se pokazuje da većina pitanja ne nastaje zbog samog knjiženja, već zbog načina na koji su poslovni događaji dokumentovani i objašnjeni. U nastavku izdvajamo tri oblasti koje često privlače pažnju tokom kontrola.

Službena putovanja i troškovi puta

Troškovi službenih putovanja spadaju među one stavke koje porezne i druge nadležne inspekcije vrlo često uzimaju u fokus. Razlog za to je jednostavan, upravo u ovoj oblasti najlakše dolazi do neusklađenosti između formalne dokumentacije i stvarne poslovne svrhe troška.

Da bi se troškovi službenog puta priznali, ključno je da postoji jasno dokumentovana i logički povezana cjelina koja potvrđuje da je putovanje zaista obavljeno u interesu poslovanja. To u praksi znači da putni nalog ne može biti samo formalnost, već mora biti potkrijepljen konkretnim elementima: definisanom svrhom puta, vremenskim okvirom, destinacijom, kao i dokumentacijom koja potvrđuje aktivnosti na terenu.

Posebna pažnja u praksi posvećuje se obračunu dnevnica. Iako su pravila za njihov obračun jasno propisana, problem najčešće nastaje u dokazivanju da je put zaista realizovan. Upravo zato se očekuje postojanje prateće dokumentacije – računa za smještaj i prevoz, potvrda o prisustvu sastancima, konferencijama ili drugim poslovnim događajima, kao i bilo kojih drugih dokaza koji potvrđuju da je svrha puta ostvarena.

Također, u situacijama kada se vozilo koristi u službene svrhe, neophodno je voditi urednu evidenciju o kretanju vozila i pređenoj kilometraži. Ova evidencija postaje posebno važna kada postoji mogućnost i privatnog korištenja vozila, jer upravo razgraničenje između poslovne i privatne upotrebe često predstavlja ključnu tačku inspekcijskog nadzora.

Usluge iz inostranstva i porez po odbitku

Prilikom nabavke usluga iz inostranstva, ove transakcije ne predstavljaju samo trošak za firmu, već često sa sobom nose i dodatne poreske obaveze. Najčešće se radi o obavezi obračuna poreza po odbitku, a u određenim situacijama i PDV-a.

Zbog toga je važno da se poreski tretman ne procjenjuje naknadno, već u fazi ugovaranja ili prije same isplate.

Na konačan poreski tretman utiče nekoliko faktora:

• priroda usluge (npr. licence, konsultantske usluge, marketing, IT i sl.)
• država rezidentnosti pružaoca usluge
• postojanje i primjena sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja

Upravo ti sporazumi često određuju da li se porez po odbitku obračunava, kolika je poreska stopa i postoji li mogućnost oslobađanja ili umanjenja poreza. Važno je imati na umu da se olakšice iz sporazuma ne primjenjuju automatski. Njihova primjena zavisi od ispunjenja određenih uslova i postojanja odgovarajuće dokumentacije.

Poreski tretman mora biti jasno definisan u trenutku isplate. U određenim situacijama porez se obračunava na teret dobavljača, što znači da je potrebno pravilno utvrditi bruto i neto iznos isplate. Ukoliko se porez plati na teret firme u situacijama kada je postojala mogućnost oslobađanja, takav trošak može imati nepovoljan poreski tretman i nepotrebno povećati ukupne izdatke.

Transakcije između povezanih lica

Transakcije između povezanih lica predstavljaju jednu od oblasti u kojoj se posebno posmatra način formiranja cijena i uslova poslovanja. U takvim situacijama posebno se posmatra da li su cijene i uslovi poslovanja usklađeni sa tržišnim principom, odnosno principom „van dohvata ruke“.

Drugim riječima, očekuje se da cijene između povezanih lica budu uporedive sa cijenama koje bi bile ugovorene između nepovezanih strana u sličnim okolnostima.

Za određene vrste transakcija postoji i obaveza izrade studije o transfernim cijenama, kojom se dokumentuje način utvrđivanja tržišnih cijena između povezanih subjekata. Ukoliko se utvrdi da su cijene odstupale od tržišnog principa, eventualne razlike mogu imati uticaj na poresku osnovicu i iskazuju se kroz poreski bilans.

U praksi se pokazuje da većina pitanja tokom inspekcijskih kontrola ne proizlazi iz složenih ili neobičnih transakcija, već iz svakodnevnih poslovnih situacija.

Upravo zato poreski tretman ovakvih situacija ne bi trebao biti predmet naknadne procjene, već dio procesa odlučivanja. Što se određena situacija ranije sagleda, to je manje prostora za naknadne korekcije, dodatna objašnjenja i nepotrebne troškove.

U narednom izdanju osvrnut ćemo se na još neke oblasti koje, iako česte u poslovanju, u praksi često zahtijevaju dodatnu pažnju u pogledu poreskog tretmana i adekvatne dokumentacije.